Cover

Na kóncu dnja

Powědančko
Na kóncu jednoho dnja lěta 1794 budźe młody Jurij Ryćer w Šešowje před wočemi wulkeje syły přihladowarjow wotprawjeny. Z Hórkow pochadźacy kruwar je zapalił statokaj burow, pola kotrejuž je słužił. Jurij Koch je napisał po historiskim podawku napjate powědančko, w kotrymž spožči zasudźenemu krótke, ale dramatiske žiwjenje.

wopisanje

Na kóncu jednoho dnja lěta 1794 budźe młody Jurij Ryćer w Šešowje před wočemi wulkeje syły přihladowarjow wotprawjeny. Z Hórkow pochadźacy kruwar je zapalił statokaj burow, pola kotrejuž je słužił. Jurij Koch je napisał po historiskim podawku napjate powědančko, w kotrymž spožči zasudźenemu krótke, ale dramatiske žiwjenje. Brilantny awtorowy stil z narěčnymi wosebitosćemi, kotremuž humor njefaluje, puta čitarja wot prěnjeje do poslednjeje linki.

čitanski wurězk

Adela
Ow, tón poklaty rjany čas tam na Štrusec kuble, hdźež sym telko zboža měł a njezboža. Tej stej hromadźe zwisowałoj, zo sym ja wot toho byća pola Štrusa hač do dźensnišoh čisće zwity we hłowje. Kak je to móhło přińć. Wodaj nam naše winy, kaž tež my wodawamy našim winikam. A njewjedź nas do spytowanja. Dokelž je Štrus měł kruwy a jałojcy. Z tymi sym ja najbóle w směrje na Jitk chodźił, hač do Ralbic druhdy, wot ranja hač do wječora, zo je Štrusec kruwarka za mnu chodźić dyrbjała te kruwy dejić a so z karanami domoj dračować, druhdy z karu te mloko domoj wozyć. A je prajiła, zo njesměm k wječoru tak daloko wot Komorowa preč honić, hdyž dyrbi wona za mnu dejić chodźić, zo je to předaloko za nju a te kruwy mjenje dawaja, hdyž su daloko wot doma preč. A z kruwarku je jemol tež Adela přišła. To je było na tajkim ćopłym dnju srjedź lěta, zo sy dyrbjał strach měć před připołdnicu, zo je so nad pastwinu zyboliło. To sym ja jej widźał, kak stej wonej přez tu zybolinu šłoj, kruwarka a Adela, Štrusowa dźowka. A hdyž je podojene było a kruwarka je z mlokom domoj wotjěła, da je Adela wostała. Zo so jej domoj njecha, hdźež dyrbi rjedźić a drjewo kałać, štož so jej njecha, a płókać so jej tež njecha a k rěce na blejchu jězdźić z tymi poklatymi płachtami. Zo wona płachty hidźi kaž ničo druhe na swěće. A smój tajkaj wjesołaj byłoj. Kaž je so to naraz wudało, ja njewěm, kak je přišło. Kaž to najrjeńše druhdy přińdźe. Mój smój te por kruwow hišće raz dejiłoj, po kruwarce hišće raz dejiłoj, pod kruwami smój ležałoj, z cycow dejiłoj do huby nutř, wona mi do huby nutř a ja jej do huby nutř. Mój smój jara napancanej byłoj. A hdyž je Adela mi do huby dejiła, da sym ja widźał, zo je wona čisće naha tam spody, zo sym ja přeco wołał, zo dyrbi dale dejić, zo wumjo njeje hišće prózdne, a Adela je dejiła, zo sym ja jara wjesoł’ kaž hišće ženje był. A potom je wučinjene było, hdźe ja na tym dnju budu z tej bobriju, zo móže wona tam přińć na wječor, hdyž je doma jeje dźěło zdźěłane było. Kak smój mój cydźiłoj z tych štrychow, to ja ženje njezabudu a ležałoj na tej pastwinje, wona a ja w jednym kuluchu a so kulałoj a wšo w jednym byłoj, hdźež su te kruwy a jałojcy na naju hladali a wšo widźeli z jich wulkimi wočemi. To mi nichtó njebudźe wěrić, kelko wjesela sym ja měł pola Štrusec dla Adele, hdźež ja žanu kapalcu wjace pił njejsym, dokelž sym so mloka napił. A jednoho dnja je naju bur Štrus widźał, kak mój tam ležimoj, pódla tych kruwow, napancanaj, a je mje jara wuplacał, zo sym ja skoro tež jeho chcył přebić, ale sej radšo lubić dał cyłu rozbitu hubu a wulke swary. Što ja sej zwěrju, jeho kruwy dejić na pastwje, zo je to padustwo. A zo je so wón dawno hižo dźiwał, zo jeho kruwy mało mloka dawaja, zo sym ja jedyn mlokowy paduch. Ha Adeli je wón zakazał na Jitkowske a Ralbičanske za mnu chodźić a mi na woči přińć na wšě časy. A njeje mi ničo k jědźi dał někotre dny, ja njewěm, kak wjele dnjow sym hłód tradał. Zo mje wón na blaku zabije, je wón rjekł, hejzo so wukopa, zo wot toho něšto budźe, štož sym ja jeho dźowce načinił, zo budźe jemu wšojedne, što pon z nim budźe, hejzo Adela něšto z toho změje, wot toho, štož je było. Zo sym ja jedyn w roztorhanych cholowach a zo tajki wostanu hač do smjerće, ja poklaty sansculotta. Što sej ja zwěrju, so jeje dźowki dótkać, hdyž njejsym jeje runjeća. Tak daloko kaž w Francoskej w Sakskej ženje njepřińdźe a w Bramborskej tež nic. Hač ja njewěm, kak tam w Parisu te hłowy padaja do korbow pod guillotinu. Hejzo so hišće jemol wumja jeho kruwy dótknu a Adele, da so wón wo to postara, zo budźe mi sekera wěsta. Druhdy, hdyž je Adela tam była, hdźež sym ja był, da smój tak na so hladałoj, tajku žedźbu měłoj, zo sym ja wšu tu hrózbu rady znjesł pola Štrusec, towazo je doma w Hórkach hišće hubjeńšo było. Tam, hdźež staj dźěd a mój nan tajku budku natwariłoj, kusk do skały nutř wudypałoj z błóckami a hejemi, napřećo Jacławkecom, hdźež te kamjentne sćěny su přeco mokre, a jara zyma je w zymje a zakurjene. A drjewjana třěcha je porosćena z mochom a jara dźěrata, zo smy w kućikach sydali, hdyž je so dešćik šoł. Wot toho je mać schorjeła, je dźěd prajił, a zo dźěći njech so radšo wonka horje dźerža. Ach, kak rjenje je pola nas było, hdyž je słónco swěćiło a njejsmy trjebali nutřka być, hdźež je po tych sćěnach přeco woda běžała, a my smy prajili, zo skała pišći wot ranja hač do wječora. Bóh dał, zo mać moju smjerć, my smy nětko hižo za Wbohec mostami před Njeswačidłom, w měrje a Božej smilnosći přetraje. Budź chwaleny Jězus Christus!
Jemol je mi farar Cyž, hdyž sym ja hižo pola Štrusec był a zaso jemol doma a w kemšach był z tymi tamnymi hromadźe, hdyž je mi mać rjekła, zo dyrbju zaso raz kemši hić, da je mi tón prajił, hdyž sym ja do cyrkwje stupił, zo njesměm předaloko doprědka hić, ale zady we ławce wostać, zo njebychu mje ludźo widźeli w mojich jara roztorhanych drabach, z kotrychž wjele wote mnje wonhlada, zady a prědku, wjace wohańbjaceje kože prědku a zady hač płatu, a zo je to za božu mšu hubjene. A móhło so jako wonječesćenje Božeho doma wobhladować wot tych burow a kusk lěpšich ludźi, kiž so hańbuja, hdyž ja w tajkich roztorhanych cholowach do cyrkwje přińdu. A tak sym ja zady wostał, a farar Cyž je mje po kemšach na bok sćahnył a tym tamnym prajił, zo dyrbja hić, a je mi jedyn gulden přityknył, zo dyrbju sej za tón slěborny pjenjez pola krawca Jeremiasa w Jitku cholowy zešić dać a hišće košlu k tomu, ale wosebje cholowy, pantalony po móžnosći, kiž su nětko moda. Zo budźe gulden, štož je 21 krošow, za woboje dosahać. A tajki w nowych cholowach dyrbju pon zaso před Boha stupić. Tohodla Bóhtónknjez njebudźe za zło brać, zo je sej farar Cyž tón gulden z cyrkwineje kolekty wzał, do kotrejež je jedyn wulki bur zboha wjele dał na tej njedźeli, zo by z nim něšto hrěchow wotpłaćił, prjedy hač před njebjeskeho sudnika stupi. A zo njesměm to božedla nikomu rjec, zo to nikoho ničo njestara, zo je wón mi tón pjenjez dał, kiž je wón z božeje móšnički wzał, štož je tež skoro cyły hrěch kaž je tón gulden 21 krošow. Njech će Bóhtónknjez zwarnuje před wšěm złym a hubjenym. Amen. A přińdź bórze zaso kemši.

Zusatzinformation

ISBN 978-3-7420-2120-5
rěc artikela górnoserbski
bibliografiske daty 2008
98 s., kruta wjazba ze škitnej wobalku

artikel: na skłaźe

librowański cas (źěłabne dny): 2-3

6,90 €
inkl. 7% wobr. dank, k tomu librowańske kosty

wopisanje

Na kóncu jednoho dnja lěta 1794 budźe młody Jurij Ryćer w Šešowje před wočemi wulkeje syły přihladowarjow wotprawjeny. Z Hórkow pochadźacy kruwar je zapalił statokaj burow, pola kotrejuž je słužił. Jurij Koch je napisał po historiskim podawku napjate powědančko, w kotrymž spožči zasudźenemu krótke, ale dramatiske žiwjenje. Brilantny awtorowy stil z narěčnymi wosebitosćemi, kotremuž humor njefaluje, puta čitarja wot prěnjeje do poslednjeje linki.

čitanski wurězk

Adela
Ow, tón poklaty rjany čas tam na Štrusec kuble, hdźež sym telko zboža měł a njezboža. Tej stej hromadźe zwisowałoj, zo sym ja wot toho byća pola Štrusa hač do dźensnišoh čisće zwity we hłowje. Kak je to móhło přińć. Wodaj nam naše winy, kaž tež my wodawamy našim winikam. A njewjedź nas do spytowanja. Dokelž je Štrus měł kruwy a jałojcy. Z tymi sym ja najbóle w směrje na Jitk chodźił, hač do Ralbic druhdy, wot ranja hač do wječora, zo je Štrusec kruwarka za mnu chodźić dyrbjała te kruwy dejić a so z karanami domoj dračować, druhdy z karu te mloko domoj wozyć. A je prajiła, zo njesměm k wječoru tak daloko wot Komorowa preč honić, hdyž dyrbi wona za mnu dejić chodźić, zo je to předaloko za nju a te kruwy mjenje dawaja, hdyž su daloko wot doma preč. A z kruwarku je jemol tež Adela přišła. To je było na tajkim ćopłym dnju srjedź lěta, zo sy dyrbjał strach měć před připołdnicu, zo je so nad pastwinu zyboliło. To sym ja jej widźał, kak stej wonej přez tu zybolinu šłoj, kruwarka a Adela, Štrusowa dźowka. A hdyž je podojene było a kruwarka je z mlokom domoj wotjěła, da je Adela wostała. Zo so jej domoj njecha, hdźež dyrbi rjedźić a drjewo kałać, štož so jej njecha, a płókać so jej tež njecha a k rěce na blejchu jězdźić z tymi poklatymi płachtami. Zo wona płachty hidźi kaž ničo druhe na swěće. A smój tajkaj wjesołaj byłoj. Kaž je so to naraz wudało, ja njewěm, kak je přišło. Kaž to najrjeńše druhdy přińdźe. Mój smój te por kruwow hišće raz dejiłoj, po kruwarce hišće raz dejiłoj, pod kruwami smój ležałoj, z cycow dejiłoj do huby nutř, wona mi do huby nutř a ja jej do huby nutř. Mój smój jara napancanej byłoj. A hdyž je Adela mi do huby dejiła, da sym ja widźał, zo je wona čisće naha tam spody, zo sym ja přeco wołał, zo dyrbi dale dejić, zo wumjo njeje hišće prózdne, a Adela je dejiła, zo sym ja jara wjesoł’ kaž hišće ženje był. A potom je wučinjene było, hdźe ja na tym dnju budu z tej bobriju, zo móže wona tam přińć na wječor, hdyž je doma jeje dźěło zdźěłane było. Kak smój mój cydźiłoj z tych štrychow, to ja ženje njezabudu a ležałoj na tej pastwinje, wona a ja w jednym kuluchu a so kulałoj a wšo w jednym byłoj, hdźež su te kruwy a jałojcy na naju hladali a wšo widźeli z jich wulkimi wočemi. To mi nichtó njebudźe wěrić, kelko wjesela sym ja měł pola Štrusec dla Adele, hdźež ja žanu kapalcu wjace pił njejsym, dokelž sym so mloka napił. A jednoho dnja je naju bur Štrus widźał, kak mój tam ležimoj, pódla tych kruwow, napancanaj, a je mje jara wuplacał, zo sym ja skoro tež jeho chcył přebić, ale sej radšo lubić dał cyłu rozbitu hubu a wulke swary. Što ja sej zwěrju, jeho kruwy dejić na pastwje, zo je to padustwo. A zo je so wón dawno hižo dźiwał, zo jeho kruwy mało mloka dawaja, zo sym ja jedyn mlokowy paduch. Ha Adeli je wón zakazał na Jitkowske a Ralbičanske za mnu chodźić a mi na woči přińć na wšě časy. A njeje mi ničo k jědźi dał někotre dny, ja njewěm, kak wjele dnjow sym hłód tradał. Zo mje wón na blaku zabije, je wón rjekł, hejzo so wukopa, zo wot toho něšto budźe, štož sym ja jeho dźowce načinił, zo budźe jemu wšojedne, što pon z nim budźe, hejzo Adela něšto z toho změje, wot toho, štož je było. Zo sym ja jedyn w roztorhanych cholowach a zo tajki wostanu hač do smjerće, ja poklaty sansculotta. Što sej ja zwěrju, so jeje dźowki dótkać, hdyž njejsym jeje runjeća. Tak daloko kaž w Francoskej w Sakskej ženje njepřińdźe a w Bramborskej tež nic. Hač ja njewěm, kak tam w Parisu te hłowy padaja do korbow pod guillotinu. Hejzo so hišće jemol wumja jeho kruwy dótknu a Adele, da so wón wo to postara, zo budźe mi sekera wěsta. Druhdy, hdyž je Adela tam była, hdźež sym ja był, da smój tak na so hladałoj, tajku žedźbu měłoj, zo sym ja wšu tu hrózbu rady znjesł pola Štrusec, towazo je doma w Hórkach hišće hubjeńšo było. Tam, hdźež staj dźěd a mój nan tajku budku natwariłoj, kusk do skały nutř wudypałoj z błóckami a hejemi, napřećo Jacławkecom, hdźež te kamjentne sćěny su přeco mokre, a jara zyma je w zymje a zakurjene. A drjewjana třěcha je porosćena z mochom a jara dźěrata, zo smy w kućikach sydali, hdyž je so dešćik šoł. Wot toho je mać schorjeła, je dźěd prajił, a zo dźěći njech so radšo wonka horje dźerža. Ach, kak rjenje je pola nas było, hdyž je słónco swěćiło a njejsmy trjebali nutřka być, hdźež je po tych sćěnach přeco woda běžała, a my smy prajili, zo skała pišći wot ranja hač do wječora. Bóh dał, zo mać moju smjerć, my smy nětko hižo za Wbohec mostami před Njeswačidłom, w měrje a Božej smilnosći přetraje. Budź chwaleny Jězus Christus!
Jemol je mi farar Cyž, hdyž sym ja hižo pola Štrusec był a zaso jemol doma a w kemšach był z tymi tamnymi hromadźe, hdyž je mi mać rjekła, zo dyrbju zaso raz kemši hić, da je mi tón prajił, hdyž sym ja do cyrkwje stupił, zo njesměm předaloko doprědka hić, ale zady we ławce wostać, zo njebychu mje ludźo widźeli w mojich jara roztorhanych drabach, z kotrychž wjele wote mnje wonhlada, zady a prědku, wjace wohańbjaceje kože prědku a zady hač płatu, a zo je to za božu mšu hubjene. A móhło so jako wonječesćenje Božeho doma wobhladować wot tych burow a kusk lěpšich ludźi, kiž so hańbuja, hdyž ja w tajkich roztorhanych cholowach do cyrkwje přińdu. A tak sym ja zady wostał, a farar Cyž je mje po kemšach na bok sćahnył a tym tamnym prajił, zo dyrbja hić, a je mi jedyn gulden přityknył, zo dyrbju sej za tón slěborny pjenjez pola krawca Jeremiasa w Jitku cholowy zešić dać a hišće košlu k tomu, ale wosebje cholowy, pantalony po móžnosći, kiž su nětko moda. Zo budźe gulden, štož je 21 krošow, za woboje dosahać. A tajki w nowych cholowach dyrbju pon zaso před Boha stupić. Tohodla Bóhtónknjez njebudźe za zło brać, zo je sej farar Cyž tón gulden z cyrkwineje kolekty wzał, do kotrejež je jedyn wulki bur zboha wjele dał na tej njedźeli, zo by z nim něšto hrěchow wotpłaćił, prjedy hač před njebjeskeho sudnika stupi. A zo njesměm to božedla nikomu rjec, zo to nikoho ničo njestara, zo je wón mi tón pjenjez dał, kiž je wón z božeje móšnički wzał, štož je tež skoro cyły hrěch kaž je tón gulden 21 krošow. Njech će Bóhtónknjez zwarnuje před wšěm złym a hubjenym. Amen. A přińdź bórze zaso kemši.

Zusatzinformation

ISBN 978-3-7420-2120-5
rěc artikela górnoserbski
bibliografiske daty 2008
98 s., kruta wjazba ze škitnej wobalku